Seljačka buna

 

 

 

ZET-ovim BESPLATNIM LINIJAMA IZ ZAGREBA NA SELJAČKU BUNU 2019.

Polazak iz Zagreba – stajalište turističke linije, Ul G. Ninskog (u zoni ulaza Importanne centar) (Napomena: idu po dva autobusa uz mogućnost uvođenja dodatnih autobusa ukoliko će biti potrebno)  od 10:00, 11:00, 12:00, 13:00

Povratak za Zagreb od 19:00, 20:00, 21:00 i 22:00, 23:00.

 

Press akreditacije: Obrazac prijave

 

Buna traje! Već jedanaest godina za redom ori se na zagorskim bregima kao spomen ustanka malog čovjeka u borbi za „pravicu“.

Povijesna bitka kod Stubice koja je pokazala “šake” vlasteli 16. stoljeća, prije 11 godina rekonstruirana je od strane Družbe vitezova Zlatnog Kaleža i postala manifestacija od velike važnosti ne samo za Gupčev kraj već i za cijelu Krapinsko-zagorsku županiju koja je Seljačku bunu uvrstila u top manifestaciju županijskog interesa, a Hrvatska turistička zajednica, manifestaciju od nacionalnog karaktera. To nije samo borba i prikaz 16. stoljeća to je i događaj edukativno-povijesnog karaktera. O velikoj Seljačkoj buni iz 1573. godine uči se u školama, piše se u raznim povijesnim knjigama, a svi prisutni koji se pridruže tom spektaklu, mogu na jedan trenutak osjetiti veliku nepravdu koja je bila nanesena velikom broju seljaka u 16. stoljeću.

Veličanstvena rekonstrukcija bitke kod Stubice dobitnica je nagrade SIMPLY THE BEST za najbolji povijesni prikaz i turističko događanje u 2015. godini, koju u 2019. godini pripremamo u još raskošnijem izdanju i to na novoj lokaciji kod dvorca Stubički Golubovec u Donjoj Stubici.

Bitka nad bitkama, realan prikaz najveće borbe hrvatskog seljaka za pravicu svake godine privlači sve više posjetitelja, a i zanimanje javnosti. Stoga ni ne čudi da je već tri godine za redom popraćena u svim medijima i središnjim dnevnicima.

Manifestacija počinje 3. veljače ​„Puntanjem kmetov“. Ispred rodne kuće Matije Gupca u Hižakovcu, okuplja se kmetsko vodstvo koje na čelu s Matijom Gupcem kreće prema Gupčevoj lipi, jedinom živom svjedoku Velike seljačke bune. Tamo ih dočekuju nezadovoljni seljaci te započinje naoružavanje kmetova, puntara koji dižu Bunu.

Spektakularna „Bitka kod Stubice“-vjerni prikaz bitke na stubičkom polju ​održati će se u subotu 9.2.2019 i to na sam datum 446. obljetnice Seljačke bune koja se dogodila 9.2.1573. g. Cjelodnevni program počinje već od 11 h sa kulturno - umjetničkim programom i okupljanjem vojski prije same centralne bitke. Uz program posjetitelji će imati priliku posjetiti sajam starih zanata, probati široku ponudu domaćih specijaliteta i dobre kapljice. Centralna bitka počinje u 14:00 sati kod dvorca Stubički Golubovec, Donja Stubica.Nakon bitke sve posjetitelje zabavljati će PSIHOMODO POP.

#bunatraje

 

CRAFT : SELJACKA BUNA / BITKA KOD STUBICE from Marko Butrakovic on Vimeo.

O SELJAČKOJ BUNI  IZ 1573.

Autor teksta: Vlatka Filipčić Maligec ("Noć u Muzeju seljačkih buna", Muzej seljačkih buna, Muzeji Hrvatskog zagorja)

Daleke 1573. godine stubički su se seljaci, kao i brojni njihovi supatnici širom srednje i istočne Europe, odlučili za svoje stare pravice izboriti oružjem. Stoga je kolektivnom sjećanju hrvatskoga naroda 1573. ostala zapamćena po muškoj punti koju je predvodio Gubec. Velika seljačka buna ili seljački rat, kako su ga nazivali suvremenici, započeo je na Susedgradsko-stubičkom vlastelinstvu. Bila je to treća buna od kada je 1564. Tahy došao na vlastelinstvo.

Uzroci bune nalaze se u pogoršanju položaja seljaka i smetnjama koje se stavljaju pred seljačku trgovinu, dok su povod bile borbe među vlastelom, koja je pri tom seljake naoružala, te zlodjela Franje Tahyja i njegovog sina Gabrijela. Seljaci kao svoje ciljeve ističu borbu za stare pravice i uspostavu „carske pravde“, rušenje feudalnog poretka, osnivanje svoje vlade u Zagrebu, preuzimanje obrane od Turaka te preuzimanje ubiranja poreza i oslobađanje trgovine feudalnih smetnji. Vođe su im bili Matija Ambroz Gubec, Ivan Pasanec, Ivan Mogaić i Ilija Gregurić.

Znak za početak oružanog ustanka dan je u noći 27. na 28. siječnja 1573., a prva veća ustanička akcija bila je napad na Cesargrad. Istodobno izbijaju pobune na desetak velikih vlastelinstava u Hrvatskoj i slovenskim pokrajinama. Biskup i ban Juraj Drašković moli kralja da hitno poduzme mjere za ugušivanje bune, a pomoć je zatražena i od uskočkog kapetana Thurna. Štajerski staleži objavili su opću mobilizaciju. Nakon poraza seljaka u bitkama kod Krškog i kod Kerestinca, ustanički odredi svladani su i u Planini, Jurkloštru i kod Jastrebarskog. Sedmoga dana veljače ban Drašković okuplja u Zagrebu vojsku za napad na ustanike u Zagorju. Alapić kreće s vojskom protiv ustanika koji se povlače prema Stubici.

Buna je završila 9. veljače u krvavoj bitci kod Stubičkih Toplica u kojoj je poražena glavnina ustaničke vojske. Biskup Drašković opisao ju je kao „veliku bitku“. Pod Gupčevim vodstvom okupila se glavnina ustaničke vojske i pružila neobično jak i učinkovit otpor. No, slabije naoružanje i lošija izvježbanost doveli su do toga da je Alapić porazio ustanike i sada ih još uvijek „kažnjava ognjem i mačem kao izdajnike“. U bitci i neposredno nakon nje pobijeno je možda i 3000 seljaka. Sudbina seljaka zaključena je u prostranoj dolini između Stubičkih Toplica i Donje Stubice. Još i danas narod u toj dolini može pokazati mjesta gdje su se odigrali žestoki okršaji. Boj je trajao četiri sata, pobjeda je već naginjala seljacima kad je u posljednji tren došla na bojište četa haramija i pomogla plemićkoj vojsci u zimsko predvečerje razbiti kmetove. Suhoparni podaci kažu da je u buni sudjelovalo i do petnaest tisuća seljaka, a samo u završnoj bitci njih 5000, od kojih su to mnogi platili svojim životima. I današnji nazivi obitelji i sela svjedoče o bezumnoj osveti feudalne gospode nakon bune. Mnogi seljaci ostali su bez nosa, očiju, uha.

Preživjeli seljački vođe, među njima Pasanec i Gubec, uhvaćeni su i vjerojatno pogubljeni, kako je to Drašković zatražio u svom pismu kralju: „Jednoga od njih, koga zovu Gubec – beg i koga su nedavno proglasili kraljem, okrunit ćemo ostalima za primjer usijanom željeznom krunom ako na to privoli Vaše Veličanstvo“. Predaja iz 19. stoljeća kaže da su Gupcu nakon mučenja glavu ovjenčali užarenom željeznom krunom te ga posadili na užareno prijestolje na Markovom trgu u Zagrebu. Puk Zagorja pak priča da Gubec nije umro, nego da su se nad njim i njegovom vojskom sklopila dva brijega. Gubec sjedi ispod njih sa svojim kapetanima za kamenim stolom na kojem su pune čaše vina. Brada mu se ovija oko stola, pa kada se omota devet puta, tad će se brada opet rastvoriti i Gubec sa svojom vojskom ponovo osvanuti.

Lik Matije Gubca za zagorskog je čovjeka oličenje borbe protiv svake vrste nepravde. Buna i posebno njezin vođa tako su si osigurali trajno mjesto u hrvatskoj kulturi.

Mramorni lik silnika Tahyja, čija je požuda pridonijela pobuni seljaka, koji se nekada pred skupljenim mnoštvom znojio u crkv svetog Trojstva u Donjoj Stubici, gdje je bio pokopan pokraj svoje supruge, kneginje Jelene Zrinske, traži danas svoj mir u Muzeju seljačkih buna, Gornja Stubica. Tahy, u cijeloj zemlji proklinjan kao začetnik bune, umro je iste godine.

U pećini pod Sljemenom Gubec i njegovi kapetani i dalje čekaju, neumrli u narodnoj predaji, a i muzej u dvorcu Oršić čuva sjećanje na narodne junake. Ispred crkve svetog Jurja je i jedini živi svjedok bune, prastara lipa ispod koje su seljački kapetani kovali svoje urotničke planove.