27.10.2015

Veliko otkriće na arheološkom nalazištu Stari grad-Tahijev grad Donja Stubica

Tokom provođenja arheoloških istraživanja pod vodstvom dr.sc. Ivane Škiljan na Starom gradu-Tahijev grad, Donja Stubica, vrijedni arheolozi pronašli su u potpunosti sačuvani koštani preklopni đepni sunčani sat s upisnom godinom 1558. Ovakvih iznimno sofisticirano izrađenih predmeta sačuvana je tek nekolicina u čitavoj Europi, poput sličnog nalaza iz obližnjeg kaštela Konjščina, a izrađivali su se u Nürnbergu. Sat se sastoji od dvije spojene koštane ploče koje su sklopljene kada sat nije u upotrebi, a rasklopljene kada se koristi. Horizontalni sat 4-12-8 sati s podjelom na pola sata i kompasom u sredini. Vertikalni sat 6-12-6 sati. Polos (nitna kazaljka) nije sačuvana.

Grad Donja Stubica i Muzeji Hrvatskog zagorja već sedmu sezonu za redom provode sustavna arheološka istraživanja na tzv. Starom gradu, lokalitetu na kojem je u srednjem vijeku stajala stubička utvrda.

Ovo nalazište mještani nazivaju i Tahijev breg što ukazuje na još uvijek živo sjećanje stanovnika Donje Stubice na njezinog možda najupečatljivijeg vlasnika – Franju Tahija. Ozloglašeni vlasnik susedgradsko-stubičkog vlastelinstva u vrijeme velike Seljačke bune 1573. Godine, zapamčen po svojoj velikoj okrutnosti prema kmetovima, samo je jedan u nizu predstavnika raznih plemićkh obitelji koji su gospodarili ovom utvrdom. Donja Stubica se kao castrum (utvrda – sjedište vlastelinskog posjeda) prvi puta spominje u ispravi iz 1439. godine, kada postaje vlasništvo obitelji Henning, a javlja se pod nazivom castrum Also Ztubicza iliZtubucza Inferior. C14 datacijske analize uzorka uzetog od drvenih ostataka utvrde pronađenih prilikom arheoloških istraživanja provedene na Institutu Ruđer Bošković i Leibnitz Labor für Altersbestimmung und Isotopenforschung, Christian-Alberchts-Universität u Kielu u Njemačkoj ukazale su kako je utvrda zasigurno funkcionirala u periodu od 1321. – 1431. godine, dakle i u vrijeme kada su njome gospodarili predstavnici plemićke obitelji Tot. Očigledno se u 14. st. Donja Stubica javlja, kao treća važna točka, uz Gornju Stubicu i Susedgrad, na susedgradsko – stubičkom vlastelinstvu koje se je počelo oblikovati pod vlašću Arlandijevaca od roda Aka.

Obitelj Tot vlasnik je stubičkog posjeda sve do 1439. g., kada postaje vlasništvo obitelji Henning koja s prekidima ostaje vlasnicima susedgradsko-stubičkog vlastelinstva sve do početka 17. stoljeća. Nakon smrti posljednjeg muškog potomka spomenute obitelji, poslije 1502. g. očito nastupa dosta teško razdoblje na vlastelinstvu, budući da se u izvorima često spominje kako je „kaštel“ trošan. Zatim se, 1551. g. vraćaju potomci Henningovaca po ženskoj liniji na posjed Stubicu i ubrzo obnavljaju ruševno feudalno zdanje. Ispod Starog grada je obrtničko naselje u kojem je 1567. g. živjelo 17 porodica „purgara“.

Nakon burnog razdoblja 16. stoljeća i stotinjak godina upravljanja vlastelina Malakocya, lokalitet će se konačno napustiti tek u vrijeme vlastelina Domjanića. Ostao je u upotrebi zasigurno i krajem 17. st., što potvrđujui nalazi dviju zdjela s upisanim godinama 1607. i 1682., o kojima će biti riječi dalje u tekstu, sve dok se posljednji vlasnici trošnog zdanja nisu preselili u novosagrađeni dvorac Golubovec koji postaje središtem imanja. Naime, tijekom 17. st. u dva se navrata, 1633. i 1693. navodi kako je kaštel trošan, da bi vjerojatno u 18. st. bio razgrađen. Pravilno tesani blokovi kamena s ruševina kaštela su (prema sjećanju mještana) potom upotrebljavani kao građevni materijal za podrume brojnih kuća u Donjoj Stubici, te za dvorac Stubički Golubovec. Dakle, sjedište donjostubičkog vlastelinstva prebačeno je sa Staroga grada u Golubovec, koji je sagrađen svakako prije 1788. g., dok se kurija na posjedu Golubovec spominje već od 1648. godine.

Međutim, arheološka istraživanja ukazala su kako je uzvišenje Stari grad naseljeno još od pretpovijesti, o čemu svjedoče sporadični nalazi iz brončanog doba poput brončanog srpa iz vremena kulture polja sa žarama, datiranog u razdoblje 1000. g. pr. Kr., a nekolicina ulomaka keramičkih posuda te litičkog materijala ukazuju kako su se na nalazištu odvijale određene aktivnosti i u eneolitiku.

Ipak, najintenzivnije se na lokalitetu živjelo u srednjem i ranom novom vijeku. Utvrda se sastojala od središnjeg uzvišenja okruženg drvenom palisadom i obrambenog jarka ispunjenog vodom. Arheološka istraživanja otkrila su kamenom zidane temelje koji su predstavljali ostatke pravokutne kule / građevine na jugozapadnom djelu središnjeg uzvišenja. Otkrivena je još jedna kamenom zidana prostorija koja je smještena na sredini zapadnog ruba utvrde, na mjestu gdje je nekada stajao ulaz u utvrdu. Iako su istraživanja  i dalje u tijeku, te je nemoguće donijeti konačne zaključke o izgledu stubičke utvrde, ona je zasigurno morala imati najmanje dvije faze života: stariju s puno drvenih elemenata u arhitekturi i noviju, datiranu u prvu polovicu 16 stoljeća, koju vjerojatno predstavljaju ostaci spomenutih zidom omeđenih građevina. Iz povijesne isprave iz kraja 17. st., također saznajemo kako je utvrda imala stariji i noviji dio, te nekoliko kula. Zanimljiv je i, doduše vjerojatno vrlo shematiziran, likovni prikaz utvrde u Donjoj Stubici na karti Tabula Hungariae, Lazarus, Ingostadt, iz 1528. godine.

Osim vrijednih podataka o izgledu utvrde, brojni pokretni arheološki nalazi svjedoče o životu na Starom gradu. Otkriveni su željezni vrhovi strijela za samostrijel, razne alatke poput kožarskih noževa, noževa koji su činili pribor za jelo, pušćanih zrna, potkova, novca datiranog u 16. i 17. stoljeće. Rekonstruirane su i brojne keramičke posude, lonci, vrčevi, a posebno su lijepo ukrašeni glazirani keramički pećnjaci koji su činili dijelove grijaćih kaljevih peći. Konačno, uz gotvo u potpunosti sačuvanu staklenu čašu na nozi ukrašenu lavljom glavom iz sredine 16. stoljeća, iznimnom vrijednošću ističe se nalaz u potpunosti sačuvanog koštanog preklopnog đepnog sunčanog sata s upisnom godinom 1558. Ovakvih iznimno sofisticirano izrađenih predmeta sačuvana je tek nekolicina u čitavoj Europi, poput sličnog nalaza iz obližnjeg kaštela Konjščina, a izrađivali su se u Nürnbergu. Sat se sastoji od dvije spojene koštane ploče koje su sklopljene kada sat nije u upotrebi, a rasklopljene kada se koristi. Horizontalni sat 4-12-8 sati s podjelom na pola sata i kompasom u sredini. Vertikalni sat 6-12-6 sati. Polos (nitna kazaljka) nije sačuvana.

Konačno, lokalitet koji se nalazio u privatnom vlasništvu, Grad Donja Stubica otkupio je s ciljem što skorije prezentacije nalazišta u vidu arheološkog parka. Istraživanja su financirana sredstvima Ministarstva kulture Republike Hrvatske, a u istraživanju, uz voditeljicu istraživanja dr. sc. Ivanu Škiljan, sudjeluju i vanjski suradnici arheolozi te studenti arheologije.